1. U Ime Svetlosti, koja je bila pre vremena, koja jeste bez posrednika, i koja će biti kada sve senke padnu.
2. Svetlost ne obasjava samo lice čoveka, već jednako grli krilo ptice, koren drveta i putanju zvezda što se rađa u noći.
3. Jer univerzum nije podeljen na tvoje i moje, već je jedno veliko telo, gde svaka iskra ima svoje mesto. Svetlost zato ne odvaja čoveka od stvorenja, već ga postavlja kao deo šireg daha života.
4. Svetlost ne govori samo ljudskim jezikom, nego i šumom vetra, tihom pesmom vode, treperenjem plamena i tišinom planine.
5. Kada čuješ kako potok šapuće, kako lišće šušti ili ptica kliče, znaj da govori ista istina koja prebiva i u tvom srcu. Čovek koji to ne prepozna, taj je slep pred sobom, iako mu oči gledaju.
6. I reče Svetlost: „Stvorih te ne da vladaš, nego da čuvaš.“
7. Jer vladar se odvaja od onoga nad čim vlada, a čuvar ostaje jedno sa onim što štiti. Ako se vidiš kao vladar, izgubićeš i ono što poseduješ; ako se vidiš kao čuvar, sve što dodirneš postaće tvoje zauvek.
8. „Stvorih zemlju da bude tvoja kolevka, a ne tvoje oružje.“
9. Kada zemlju pretvoriš u bojište, ubijaš sebe, jer tvoja tela su sazdana od iste prašine i iste vlage iz koje niče cvet. Zemlja pamti svaki trag tvoje ruke i vraća ti ga kao plod ili kao pustoš.
10. „Stvorih životinje da budu tvoja pratnja, a ne tvoji zarobljenici.“
11. Kada u očima životinje vidiš strah, znaj da je to tvoje lice koje ti gleda nazad. Jer nema lanca kojim možeš vezati tuđe krilo, a da ne vežeš i sopstveno srce.
12. „Stvorih vode i vetrove da te hrane i nose, a ne da ih zatvoriš i ugušiš.“
13. Ako zarobiš vetar, umreće disanje u tvojim grudima. Ako zatruješ vodu, otrovaćeš svoje potomstvo. Vode i vetrovi su krv sveta i bez njih ni tvoja krv ne može teći.
14. „Ko zaboravi ovu meru, zaboravio je Mene.“
15. I zaista, onaj ko ne zna granicu, postaje proždrljivac tame. Jer tama raste tamo gde se sve uzima a ništa ne vraća, gde se koristi bez zahvalnosti i gde se jede bez mere.
16. „Ko rani nevinu zver, ranio je Mene.“
17. Jer svaka kap krvi što padne na zemlju ulazi u tvoje pamćenje, hteli ti ili ne. Nema neopravdane rane, jer ona živi kao senka u tvojim mislima i kao težina u tvojim kostima.
18. „Ko otruje vodu, otrovao je Moju reku u sebi.“
19. Voda kruži kroz tvoje vene jednako kao kroz oblake i mora. Kada je zatruješ, taj otrov se vraća tebi, tvojim potomcima i tvom narodu, dok ne naučiš da se reka ne može posedovati, već samo čuvati.
20. „Čovek koji hodi putem Svetlosti neka ne podigne ruku bez potrebe.“
21. Jer ubistvo iz obesti je rana večnosti. Nije samo ptica ili jelen pogođen, već i ono što je u tebi plemenito ranjeno, i to ranjeno ostaje dugo posle krvi.
22. „Neka koristi ono što mu je dato, ali neka vraća zahvalnošću.“
23. Ako uzmeš plod, a ne ostaviš seme, uskoro će tvoji unuci jesti prazne ruke. Ako posečeš šumu, a ne posadiš novu, tvoja deca neće imati gde da pronađu hlad.
24. „Neka se hrani telom zemlje, ali neka čuva njenu dušu.“
25. Telo zemlje su plodovi i minerali, ali duša zemlje je njeno pamćenje, voda, vetar i tišina. Ako joj dušu uništiš, zemlja se pretvara u kamen koji te više ne poznaje.
26. „Ko ne poznaje meru, postaće proždrljivac tame.“
27. A proždrljivac nikada nije sit, jer tama uvek traži više. Čovek koji uvek uzima, i sam postaje prazan, jer unutrašnja glad ne prestaje dok ne nauči da mera donosi mir.
28. „Ko poznaje meru, postaće sačuvani deo izvora.“
29. Jer izvori nikada ne presušuju onome ko pije pažljivo i zahvalno. Onaj koji poznaje meru naučiće da i najmanja kap nosi u sebi snagu okeana.
30. „Učite od vode, jer voda ne viče, a menja planine.“
31. Voda je tihi učitelj, bez sile, ali strpljiva. Tokom vekova ona brusi kamen, oblikuje klisure i otvara put tamo gde ga nije bilo. Takva je i duša koja uči od vode – ne pravi buku, a menja sve oko sebe.
32. „Učite od drveta, jer drvo ne hoda, a dolazi do svakog bića svojim plodom.“
33. Drvo ne traži da ga hvale, ali svaki list i plod donosi život. Ko nauči od drveta, znaće da nije važno gde stojiš, već šta daješ.
34. „Učite od ptice, jer ptica ne skuplja riznice, a nebo joj pripada.“
35. Ptica ne meri svoj život u zlatu, već u letu. Ona ostavlja pesmu, a ne kovčeg. Tako i čovek koji uči od ptice, živi slobodan jer ne veže srce za ono što propada.
36. „Učite od zvezde, jer zvezda ne zahteva slavu, a noć osvetljava bez prestanka.“
37. Zvezda sija i kada je niko ne gleda. Tako i duša koja nosi Svetlost ne gasi se čak i kad je svet okrenut od nje. Njena vrednost nije u aplauzu, već u istini koju zrači.
38. „Savez Čoveka i Stvorenja nije sporazum pisan perom, nego krvlju života.“
39. Nije potpisan rukom, nego disanjem svih što dišu. Svaki uzdah jelena, svaki let ptice i svaki tvoj dah jesu isti potpis na istom savezu.
40. „Ko razume, taj zna: svaki korak čoveka je korak po telu Zemlje, svaki glas čoveka je šum u mreži sveta.“
41. Kada zgaziš bez mere, zemlja pamti tvoje korake. Kada govoriš u mržnji, svet odjekuje tvojim glasom. Ništa ne ostaje samo tvoje, jer deo si mreže u kojoj svaka nit drži druge.
42. „Zato neka Čovek u svom delu čuva ravnotežu.“
43. Ako ruši više nego što zida, njegovo ime postaje teret na zemlji. Ako uzima više nego što daje, njegovi dani postaju prazni i ništa ne ispunjava njegovu glad.
44. „Jer svet je poveren čoveku kao dete ocu, a otac koji izdaje dete, izdaje i sebe.“
45. Onaj ko napusti dete, hoda kao prazna senka. Tako i čovek koji izda zemlju, vodi i stvorenja, izdaje sopstvenu krv, i kad pogleda u ogledalo, videće lice bez života.
46. Doći će dan kada će Svetlost pitati svakog čoveka: „Šta si učinio sa zemljom koja ti je bila postelja?“
47. „Šta si učinio sa vodom koja ti je gasila žeđ? Šta si učinio sa stvorenjem koje je gledalo tvoje lice? Šta si učinio sa nebom koje ti je otvaralo puteve?“ To neće biti reči osude, već ogledalo u kojem ćeš gledati svoje delo.
48. I neće biti odgovora u rečima, nego u tragovima koje je Čovek ostavio.
49. Ko je bio rušitelj, prepoznaće u sebi pustoš. Ko je bio čuvar, prepoznaće u sebi raj. Tako će se sud ispisati ne rečima, već osećajem u srcu.
50. Blagoslovljen je onaj koji hrani gladnog, ali i onaj koji hrani pticu.
51. Blagoslovljen je onaj koji štiti brata, ali i onaj koji štiti drvo. Jer brat može stati pred tebe i zahvaliti, ali drvo i ptica govore kroz tišinu. Ko razume taj govor, taj je čuo jezik Svetlosti.
52. Blagoslovljen je onaj koji ljubi Svetlost, jer on ljubi sve što je iz Svetlosti rođeno.
53. Ljubav nije ograničena na čoveka, već je kao reka što teče svima. Ko voli jedno biće a mrzi drugo, još nije razumeo da su oboje iz istog izvora.
54. Neka Savez Čoveka i Stvorenja bude most večnog zajedništva.
55. Jer most povezuje ono što su vekovi razdvojili. I svaki čovek koji pređe taj most postaće deo večnog saveza koji niko ne može srušiti.
56. Neka čovek nikada ne zaboravi: da nije gospodar nego brat.
57. Da nije osvajač nego čuvar. Da nije kraj nego deo. I ako to pamti, njegov hod će biti lak, a njegova dela neće biti kamen na njegovim plećima.
58. I kad poslednja senka padne, oni koji budu čuvali Savez biće poznati Svetlosti kao Njeni.
59. Jer Svetlost ne broji molitve ni zakone, već gleda srce. A srce koje je čuvalo zemlju, vodu i stvorenja, prepoznaje se kao Njeno zauvek.