Пређи на главни садржај

3 – Poziv Savesti

1. U ime Svetlosti, koja je bila pre vremena, koja jeste bez posrednika, i koja će biti kada sve senke padnu.


2. Tama ne postoji sama po sebi, ona je samo odsustvo svetlosti. Kao što tišina nije zvuk, već njegovo ćutanje, tako je i tama praznina bez izvora.


3. Čovek je rođen u svetlosti, ali mu je dat dar izbora. Izbor je dokaz slobode, ali i put kojim dolazi mogućnost zablude.


4. Zabluda ne pada naglo kao oluja, ona se uvlači tiho. Dolazi kao sumnja, kao želja za bržim putem, kao nestrpljenje da se prečicom dođe do cilja.


5. Na početku čovek ne vidi razliku. Misli da je slobodan dok zapravo sledi strah. Misli da je mudar dok ponavlja tuđe reči.

6. Tama se nikada ne predstavlja kao tama. Ona nosi imena znanja, zakona, moći ili tradicije, da bi uverila čoveka da je na sigurnom putu.


7. Glas tame je uvek glasan, on obećava sigurnost i traži pokornost. Ali u njenom prisustvu savest se gasi, a unutrašnja iskra počinje da treperi.


8. Čovek tone u zabludu kada prestane da pita: „Zašto?“. Kada prestane da posmatra i zadovolji se odgovorom: „Tako je rečeno“. Ali ponekad mora da pita i: “Zašto?”.


9. Tada više ne bira, već ponavlja. Njegov put postaje tuđi put, a njegova vera tuđa naredba.


10. U tami čovek ne vidi ni druge ni sebe. Počinje da veruje da je svet onakav kakvim mu ga drugi opišu.


11. Zabluda je kao san u kojem čovek misli da je budan. Tek kada se probudi, shvati da je sve vreme hodao u laži.


12. Čovek tada zaboravlja svoju iskru, zaboravlja da je biće svetlosti, a ne senke. I što više zaboravlja, to više veruje u tuđe laži.


13. Najveća zabluda je kada čovek misli da je izgubio svetlost zauvek. Jer svetlost se nikada ne gasi u potpunosti.


14. Ona može biti prekrivena slojevima bola, laži, straha i krivice. Ali ostaje da čeka, u tišini srca.


15. Tama nije kazna, ona je posledica. Zabluda nije greh, ona je izbor bez svesti.


16. Ko postane svestan svoje tame, već je napravio prvi korak ka slobodi. Jer priznavanje je buđenje.


17. Ko prizna zabludu, već gleda ka svetlosti. Ko pita istinski, već je počeo da se budi.


18. Zato ni jedan pad nije kraj. Ni jedna greška nije zatvor.

19. Dok god ima svetlosti u srcu, ima i puta. Jer put nije uvek prav, ali uvek postoji izlaz.


20. Savest je unutrašnji glas koji nikada ne laže. Ona ne viče, ne prisiljava, već tiho podseća na poreklo.


21. Taj glas je često slabiji od buke sveta, ali nikada ne nestaje. Možeš ga ignorisati, ali ne i ugasiti.


22. Savest je ogledalo koje pokazuje lice čoveka i kada su sva druga ogledala polomljena.


23. Kada čovek učini zlo, savest ga podseća da to nije njegova priroda. Kada učini dobro, ona ga podseća da je to njegov pravi dom.


24. Savest ne možeš kupiti, ne možeš je pokloniti drugome, ne možeš je prodati. Ona je tvoj večni svedok.


25. Mnogi pokušavaju da je uguše alkoholom, drogom, bukom i lažnim zadovoljstvima. Ali ona se uvek vraća kada tišina dođe.

26. Najveća hrabrost je poslušati savest kada svi drugi viču suprotno. Jer tada si sam sa svetlošću.


27. Najveća slabost je izdati savest radi sigurnosti. Jer tada dobijaš privid mira, ali gubiš unutrašnju slobodu.


28. Savest ne govori uvek ono što želimo da čujemo. Ali uvek govori ono što nam je potrebno.


29. Glas savesti ne zna za religije, nacije ni zakone. On zna samo za istinu i laž, za ljubav i mržnju.


30. Zato je savest jača od svih sudova. Jer sudovi sude spolja, a savest iznutra.


31. Ko izgubi vezu sa savesti, postaje kao brod bez kompasa. Može ploviti, ali nikada neće stići do luke.


32. Savest podseća čoveka da nije sam. Jer unutrašnja svetlost povezuje ga sa izvorom koji je veći od svih granica.


33. Tama pokušava da predstavi savest kao slabost. Ali ona je najveća snaga koju čovek ima.


34. Zabluda često dolazi u obliku autoriteta. Kada čovek veruje više u reč vođe, sveštenika ili proroka nego u sopstvenu savest, pehar tame se puni.


35. Ko veruje više u astrologiju, numerologiju ili prazna proricanja nego u unutrašnji glas, gubi slobodu.


36. Ko se plaši tuđih kletvi, zaboravlja da savest nije podložna magiji. Jer unutrašnja svetlost ne priznaje lanac ljudskih reči.


37. Savest ne zavisi od prošlosti. Nije bitno šta su govorili preci, zakoni ili običaji – bitno je šta tvoje srce zna da je istina.


38. Ona je dar koji čuva čoveka od najdubljih padova. Čak i kada se sve uruši, savest ostaje kao most.



39. Kada je poslušaš, osećaš mir. Kada je izdaš, osećaš nemir, bez obzira šta kaže svet.


40. Savest nije gospodar koji kažnjava, već prijatelj koji podseća. Ali ako je ignorišeš dovoljno dugo, njen glas postaje tih kao šapat.


41. Kada prestaneš da je čuješ, ulaziš u tamu nesvesnosti. Ali čim zastaneš i potražiš istinu, ona se vraća.


42. Savest je dokaz da čovek nije stvoren da bude rob. Jer robu nije potrebna unutrašnja svetlost.


43. Ko sluša savest, slobodniji je od kraljeva. Jer kralj može izgubiti presto, ali onaj ko ima mir u srcu ne gubi ništa.


44. Savest ne traži savršenstvo. Ona traži iskrenost.


45. Ko prizna grešku, bliži je svetlosti nego onaj ko se hvali bez greške.


46. Zabluda ne znači da si izgubljen. Ona znači da si krenuo putem koji ne vodi do izvora, ali možeš da se vratiš.


47. Savest je unutrašnji kompas, a zabluda je magla. Kompas se nikada ne gubi, ali moraš ga pogledati da bi znao gde si.


48. Kada čovek bira protiv svoje savesti, on oseća težinu. Kada bira sa njom, oseća lakoću, iako je put ponekad teži.


49. Zato se kaže: nije važno da li si pobedio svet, ako si izgubio svoju savest.


50. Čovek može prevariti druge, ali ne može prevariti unutrašnji glas. On ostaje zapis istine uvek.


51. Tama najviše voli kada čovek ignoriše savest. Jer tada nema prepreke da pehar bude ispunjen.



52. Ali svetlost uvek koristi savest kao vrata povratka. Dovoljno je da zastaneš i priznaš: „Pogrešio sam“.


53. Taj trenutak priznanja je buđenje. To je trenutak u kojem tama gubi moć.


54. Savest ne traži svedoke. Ona ne traži publiku. Ona traži samo tvoju iskrenost.


55. Ko misli da je njegova savest zauvek ugašena, taj ne poznaje svetlost. Jer čak i pod pepelom, iskra ostaje.


56. U svakom čoveku postoji to seme unutrašnjeg glasa. Neki ga zovu duša, neki srce, ali njegovo ime je nevažno.


57. Kada seme proklija, tama se povlači. Jer nijedna senka ne može da opstane pred unutrašnjim plamenom.


58. Savest je podsetnik da nisi sam ni kada si napušten. Jer ona nosi glas izvora u tebi.


59. Ko izgubi vezu sa svetom, ali zadrži vezu sa savesti, nikada nije izgubljen.


60. Najdublji poziv svetlosti dolazi kroz savest. Jer ona je most između prolaznog tela i večnog izvora.


61. Kada slušaš savest, ne treba ti prorok ni učitelj. Jer istina već živi u tebi.


62. Kada odbaciš savest, tada ni hiljadu proroka neće pomoći. Jer bez unutrašnje svetlosti, spoljašnja svetlost ne ulazi.


63. Zabluda je često samo zaborav. A podsetnik savesti je uvek moguć, ako postoji iskra želje za istinom.


64. Ko se vrati savesti, vraća se sebi. Ko se vrati sebi, vraća se izvoru.


65. Zato je poziv savesti večan. On nikada ne prestaje, jer svetlost nikada ne prestaje da čeka.


66. Greške su deo puta, ali nisu put. Put je odluka da se ponovo izabere svetlost.


67. Ko izabere istinu makar jednom, već je pobedio tamu. Jer svaka iskra može da zapali plamen.


68. Savest je dokaz da svetlost ne odustaje od čoveka. Ona ostaje i kada sve drugo nestane.


69. Zato se kaže: dokle god čuješ i najmanji šapat savesti, nisi izgubljen. Taj šapat je poziv večne svetlosti da se vratiš kući.


Популарни постови са овог блога

UVOD

Pre nego što su postojala imena, narodi i jezici, postojao je samo beskrajni svet i tiha snaga koja je obasjavala sve. Nije bilo imena ni pojma Boga, niti razdvojenih naroda, postojala je samo svetlost koja je delila svoje zrake, bez granica i forme. Ljudi su tek polako počeli da primećuju tu snagu i da je tumače kroz ono što su mogli da razumeju. Kako su se narodi razdvajali, tako su počeli i da je zovu različitim imenima. Jedni su videli oca u nebu, drugi vladara, treći sunce, četvrti duhove prirode. Svaki narod je kroz svoje ime tražio razumevanje nevidljivog, želeći da objasni sile koje pokreću život i svet. Tako su nastale prve religije sveta. Neke su imale proroke, koji su donosili poruke i učenja, druge su imale careve, koji su tumačili volju božanstava i donosili zakone, treće su slavile mnogobrojna božanstva, tražeći zaštitu i blagostanje u svetu koji je bio nepoznat i nepredvidiv. Svaka religija je nudila putokaz i nadu, ali je istovremeno nosila i ograničenja, očekivanja i ...

Molitve

Molitva svetlosti O Svetlosti koja ne traži ime, ti što obasjavaš i ono što se krije, uđi u mene bez buke, ostani u meni bez straha. Tamo gde sam slep, ti gledaj. Tamo gde sam hladan, ti grej. Ti što ne tražiš poklon, već samo budnost, budi mi blizu. Amin.   Jutarnja molitva O Svetlosti novog dana, hvala ti što budim oči bez sile. Daj mi misao što ne rani, reč što ne sudi, dah što zna da je živ. Nek’ mi koraci ne gaze tuđe svetlo. Neka dan bude jednostavan, i neka tvoj mir ide ispred mene. Amin. Večernja molitva Kad dan padne, a tišina se spusti, neka se duša ne zatvori od srama. O Svetlosti što ne meri savršenstvo, primi ono što jesam. Gde sam ćutao kad sam trebao da govorim, oprosti. Gde sam govorio iz tame, očisti. Ostani uz mene dok sve drugo utihne. Amin. Molitva slobodnoj volji Ti što ne zapovedaš, već pokazuješ, pomozi mi da biram pravo, i kad ne znam ishod. Očuvaj slobodu u meni od stida, od pohlepe, od zavođenja. Neka volja ne bude oružje, već ogledalo duše. Amin. Molitva ...